Uzgajaju svinje i na 62 hektara zemlje siju ječam, soju, zob...

Noć se već odavna bila spustila, a on se tek vratio kući iz polja. Sat iza ponoći umoran se strovalio u krevet. A u pet je već bio ponovno na nogama jer je valjalo na zemlji na kojoj je požeo ječam posijati soju. Drukčije nije moglo biti. Nema u poljoprivredi “ja bih to ostavio za sutra”. Poljoprivreda ne trpi, objašnjava Stanislav Senkić, “ja ću”, nego “ja jesam”.

I tu je svoju životnu filozofiju, s kojom je godinama uspio opstati na zemlji u svome Svetom Đurađu kod Donjega Miholjca, Senkić prenio na 21-godišnjeg sina Davida, čiji su se vršnjaci iz ovoga dijela Slavonije posljednjih godina raštrkali po svijetu, bježeći i od neimaštine i od poljoprivrede.

Alergičan na prašinu ječma

David Senkić na odlazak i ne pomišlja, a od sela u kojemu se njegova obitelj tradicijski bavi poljoprivredom i na čijem je imanju one godine kada se rodio održana prva aukcija rasplodnih junica u Hrvatskoj, nije ga otjeralo ni to što je alergičan na prašinu ječma. Odmalena je radio s ocem, vozio traktor, pomagao koliko je mogao roditeljima Lenki i Stanislavu. Završio je srednju poljoprivrednu, prije dvije godine oženio se i kući doveo svoju Liridonu, djevojku iz Višnjevca, podrijetlom iz Prizrena na Kosovu, čije ime u prijevodu s albanskoga znači – sloboda. Lani je David postao gazda jer je tata Stanislav na njega prenio obiteljsko poljoprivredno gospodarstvo koje se bavi uzgojem svinja i ratarskom proizvodnjom.

– Ni sin ni snaha nisu bili ni sata na birou – ponosan je Stanislav na svoje nasljednike.

– Ne znam ni polovicu koliko otac zna – skromno kaže David vodeći nas prema boksovima gdje Senkići u tovu na dubokoj stelji drže svinje.

Takav način uzgoja svinja podrazumijeva manja uginuća, gradnja i opremanje tovilišta jeftiniji su, a u konačnici se proizvede veća količina kvalitetnoga svinjskog gnoja koji kasnije služi za povećanje prinosa na oranicama. Zbog slame koja upije sve nečistoće, karakterističan “miris” svinjca ovdje se uopće ne osjeti.

Kako bi svoje obiteljsko poljoprivredno gospodarstvo prilagodili europskoj nitratnoj direktivi, Senkići su se prijavili na natječaj projekta kontrole onečišćenja u poljoprivredi Svjetske banke i Ministarstva poljoprivrede i od uloženih 300 tisuća kuna vlastitih sredstava dobili povrat 230 tisuća kuna. Globalni je cilj toga projekta zaštita dunavskoga sliva i Crnoga mora od onečišćenja koje potječe iz poljoprivredne proizvodnje, a nacionalni je cilj provođenje i poticanje prihvatljive poljoprivredne prakse smanjenjem zagađenja. Od uloženog pa vraćenog novca Senkići su pokraj tovilišta s pet boksova, s po tridesetak svinja pasmina njemački landras, veliki jorkšir i durok, sagradili deponij za stajnjak i gnojnice te kupili prikolicu za razbacivanje stajnjaka.

Na farmi koju je 2002. obitelj podigla vlastitim sredstvima, a za koju je valjalo izdvojiti oko milijun kuna, David danas ima 40 krmača teških po 250 kilograma, a godišnje “proizvode” oko 800 prasaca i tovljenika, čija je težina između 100 i 120 kilograma. Posljednjih osam-devet godina Senkići svinje prodaju Živojinu Bođirkoviću, vlasniku mesarskog obrta iz Borova naselja.

Obrađuju i 62 hektara zemlje, od čega je 19 državnih. Siju kukuruz, ječam, pšenicu, soju, zob i tritikal. Po hektaru kukuruza imaju oko 12 tona prinosa, ječma bude oko sedam tona po hektaru, a nek’ mu njiva dade još dvije tone soje po hektaru na kojem je bio ječam, računica će biti dobra. Sav urod odlazi na prehranu svinja, osim tritikale – biljke dobivene križanjem pšenice i raži – koju prodaju u Istru.

Više zemljišta od ovoliko koliko obrađuju i ne treba im.

– Ne moramo imati tisuću hektara zemlje. Mi smo slavonski seljaci, a ne američki farmeri – kaže Stanislav Senkić, uvjeren da su poticaji najveće zlo koje je zateklo slavonsko selo.

– Da njih nema, Slavonac bi živio k’o beg – komentira.

Navest će primjer kako se prije radilo manje, a imalo više pa kaže da je nekoć za vikendicu na moru trebalo 120, a danas 1200 svinja, da je prije kubik šljunka vrijedio koliko i osam kilograma “žive vage” svinjskog mesa, a danas taj isti kubik stoji kao i 27 kilograma “žive vage” mesa.

– Mladim naraštajima ostavit ćemo samo himnu i zastavu. Sve je drugo uništeno. Kmetovi propadaju – i ogorčeno i tužno izgovara sjedajući u traktor i odlazeći u njivu.

Iako mlad, i David dobro pamti kako su se nekoć u skoro svakoj kući u selu držale guske, patke, svinje... Danas u cijelome Svetom Đurađu, u kojemu je oko osam stotina stanovnika, ima samo desetak gusaka.

Plan je prerada mesa

– Djece nema. Ljuljačke se njišu samo na vjetru – kaže.

Al’ ne odustaje. Jer posla ima i živjeti se može. Kani do kraja godine zaokružiti proizvodnju od polja do stola i početi preradu mesa, naći majstora koji će praviti čvarke, slaninu... Svjestan je da unatoč velikom uvozu svinja u Hrvatsku njegovo gospodarstvo dobro posluje. A on se i kao proizvođač i kao aktivan član županijske Udruge proizvođača svinja zalaže za održivu poljoprivrednu proizvodnju, uvođenje novih tehnologija i znanja i razvoj obiteljskih poljoprivrednih gospodarstava. Treba li kome tko želi živjeti od poljoprivrede kakav savjet, David će mu ga sigurno dati. Ne bude li “na prvu” znao odgovor, njegov otac Stanislav Senkić sasvim sigurno će znati. I pomoći.

Sutra predstavljamo obrt Vitis vlasnika Darka Vrbaneka iz Obreža Vivodinskog koji se bavi proizvodnjom grožđa i vina. Senkići na svojoj farmi imaju 40 krmača teških po 250 kilograma, a godišnje “proizvode” oko 800 prasaca i tovljenika.

>>'Ubav kraj' pretvorili u mirisne brege lavande

>>Od zaborava spasili međimurski specijalitet – meso z’tiblice

>>Ulje od bučinih koštica OPG-a Špoljar prodaje se u 36 zemalja