Najstariji dokaz primjene ukrasnog bilja u interijeru nalazimo u Kini prije otprilike 3000 godina, a u Pompejima prije 2000 godina. U antičko vrijeme prvi put su u dekorativne svrhe upotrebljene lončanice. U srednjem vijeku mnoge su vrste stigle u Europu kao rezultat Križarskih ratova i arapskog utjecaja u Španjolskoj.
Prvi staklenik konstruiran je za potrebe dvorca Versailles 1683. Od tada počinje dolaziti i bilje iz novootkrivenih kontinenata te Indije i Jave, pretežno vrste iz rodova Citrus, Asparagus, Coleus, Crassula, Hedera, Narcissus te Saxifraga.
U 18. stoljeću javljaju se prvi kolekcionari biljaka, prvenstveno iz redova aristokracije. Tijekom 19. stoljeća bilo je normalno da urbana srednja klasa ima u svojoj zbirci primjerke begonije ili sanseverije. U Velikoj Britaniji 1860. bilo je poznato već 818 vrsta paprati. To se razdoblje naziva papratno ludilo, paprati su se komercijalizirale pa više nisu predstavljale statusni simbol.