Porijeklo leće nije utvrđeno jer još nije pronađen njezin divlji oblik, ali se smatra da joj je domovina jugozapadna Azija, odakle se preko Sredozemlja proširila Europom. Leću spominje i Biblija, i to u priči o blizancima Jakovu i Ezavu koji je lećom otkupio nasljedstvo.
Židovima je leća bila osnovna hrana u zatočeništvu u Babilonu. Kao staru kulturu, poznavali su je još Grci, Rimljani i Egipćani, kojima je bila važna namirnica. U sojenicama na švicarskim jezerima nađeni su dokazi (8000 godina pr.n.e.) da se leća uzgajala u mladom kamenom dobu.
U pučkoj medicini leća se koristi za liječenje:
• raznih nametnika u crijevima, pogotovo glista u djece, kada se jede sirova leća
• zatvora
• povišenog kolesterola
• dijabetesa (sprečava porast šećera)
• raznih infekcija probavnog sustava
• za smirenje živčanog sustava
• bolova od reumatizma i gihta, i to tako da se ugrijani jastučić napunjen brašnom od leće položi na bolno mjesto
• anemije, slabokrvnosti, naročito dječje.
Leću rabimo kao: antireumatik, dijetetik, laksativ, mucilaginoz, vermifug. Zapadna pučka medicina rabi leću za liječenje svraba, oboljenja želuca te za obloge.
Kontraindikacije nisu poznate.
* Recepte Ivana Lesingera za pripravke od ljekovitog bilja potražite u Večernjaku četvrtkom na stranicama posvećenim vrtnim temama!
>>Lazarkinja: poznati narodni regenerator za jetru i slezenu
Malo sam pretjerao u kupovini ekološke leće (imam ju za cijelu 2016. godinu), ali sada vidim da sam napravio dobar posao. Pomiješana s ječmom, povrćem, prstohvatom čilija ili nekoga drugoga začina (bez mesa i kruha koji je suvišan u prehrani), leća je iznimno ukusna i zasitna. Šteta što Lesinger nije pojasnio koja je razlika između crvene i žute leće jer je potonja nešto skuplja.