Na spomen uzgoja krumpira stari se vrtlari obično hvataju za glavu, prisjećajući se pognutih leđa i mukotrpna nagrtanja, posla koji su morali obavljati nekoliko puta tijekom vegetacije. Nažalost, bez toga je teško očekivati bilo kakav pristojan urod jer samo dodavanjem zemlje oko korijena biljaka gomolji dobivaju novi prostor u kojem se mogu širiti.
Pojam chitting uvukao se u vrtlarski žargon kao opis postupka kojim se ubrzava rast i dozrijevanje krumpira. Za gradske vrtlare, koji će krumpire uzgajati na balkonima, terasama ili krovovima, forsiranje gomolja za sadnju dobar je način da se u rezultatima uživa već nakon 90 dana. Tim postupkom gomolji se mjesec dana prije sadnje izlažu dnevnom svjetlu kako bi stvorili klice. Zahvaljujući svjetlu, boja klica bit će tamna, a klice čvrste i kratke (za razliku od onih koje rastu u mračnim podrumima). Iako neki spore o isplativosti tog postupka, ja sam se uvjerila da i te kako ima smisla.
Za uzgoj krumpira u posudi najbolje je nabaviti što veću posudu, no to nije uvjet. Jednako će poslužiti i čvrsta vreća ili sanduk. Mnogo je važnije nabaviti organski supstrat za sadnju kako bi bili sigurni da ćemo uzgojiti zdrave gomolje. Treći su uvjet gomolji za sadnju, odnosno sjemenski krumpir. Nažalost, količine potrebne za jednu posudu nemoguće je pronaći u domaćim vrtnim centrima pa je rješenje ili okupiti nekoliko entuzijasta s istom željom (i podijeliti troškove) ili jednostavno prošetati do tržnice. Mladi krumpiri koji nam tijekom travnja stižu iz Dalmacije, obično još nisu tretirani sredstvima protiv klijanja pa se mogu iskoristiti za novi uzgoj.
I evo napokon recepta za uspjeh. Otprilike 1 kg mladog, što sitnijeg krumpira, treba položiti na 5-10 cm organskog supstrata za sadnju, pokriti ga istim supstratom i dobro zaliti. Kad se pojave listovi, i kada narastu više od 15-ak cm, ponovno treba dodati supstrat kako bi iz njega virili samo vrhovi lišća. Taj postupak ponavljamo sve dok posudu ne napunimo do vrha. Tako omogućavamo stabljici da stvara novo korijenje i mnoge nove gomolje te radimo zapravo isto ono što rade i vrtlari kada nagrću zemlju oko krumpira, ali naravno uz manje truda. A kada napokon listovi biljaka počnu žutjeti, znat ćemo da je vegetacija završila i da svoj urod možemo spremiti i pojesti.