Na dan Svete Lucije paketići sa sjemenom pšenice nestaju s polica prodavaonica brzinom munje. Možda zato što stoje uz blagajne, na vidljivu mjestu i što koštaju tako malo da su dostupni svima, a možda i zato što je sjetva pšenice doista jedan od važnijih blagdanskih običaja. No, čak i ako ih zaboravimo kupiti na vrijeme, uvijek možemo računati na već posijanu pšenicu koja se na tržnicama i u cvjećarnama nudi već od prvog tjedna došašća.
Sijanje mlade pšenice odavno se povezuje s dobrim željama vezanim uza sljedeću godinu. Nekad su se te dobre želje odnosile na urod ljetine, a pšenica kao najvažnija krušarica bila je i te kako važna za opstanak obitelji. Danas se vrijeme promijenilo, no običaj je ostao.
Mnogi bi danas vjerojatno radije, poput Pinokija, sijali dukate, jer bi im to sigurno pomoglo u sljedećoj godini, no kako je klijavost dukata vrlo slaba, ostajemo i dalje na pšenici. No, šalu na stranu. Sjetva božićne pšenice ipak, čak i u suvremeno doba, ima i onu dublju stranu.
Nakon hladne zime svi nestrpljivo čekamo proljeće pa stoga i sijemo pšenicu kao najavu nečega novog, boljeg i ljepšeg. Te će želje svoje ostvarenje doživjeti tek krajem liturgijske godine, odnosno za Uskrs, kada će propupati prvi cvjetovi na voćkama.
Sve su to floralni motivi koji znače mnogo za naš doživljaj prirode i života uopće. Stoga nije neobično što i danas, iako s posve drukčijim nadama nego nekada, i dalje uživamo u sjetvi pšenice. Umjesto očekivanja nerealnog, pšenica je postala simbol promjene.
Da bi se promjena koju očekujemo doista i ostvarila, sjeme pšenice treba zasijati na vrijeme, odnosno na Svetu Luciju, kako bi do Božića svježe zelene vlati izgledale poput guste trave. Stoga je važno sijati gusto i zaboraviti na sva vrtlarska pravila. Tako uostalom radim i ja. Umjesto zemlje za sadnju koristim vatu natopljenu vodom, a umjesto ravnomjerne sjetve pretjerujem, tako da sjeme prekriva jedno dugo u dva ili tri sloja. Prvih nekoliko dana, sve dok se ne pojave klice, posudicu pokrivam prozirnom folijom za čuvanje hrane kako bi sačuvala vlagu. No poslije toga, pšenici ne treba ništa drugo osim topline, svjetla i, naravno, redovita zalijevanja.