Kuća u Zagrebu koja ruši mitove o tipskoj gradnji. Pravi biser arhitekture prošlog stoljeća!

Naselje Prve hrvatske štedionice, prema ideji i projektu hrvatskog arhitekta i urbanista Zdenka Strižića, dovršeno 1934. godine, temeljeno na bazi tri tipske kuće koje se ponavljaju u nizovima sa zelenim površinama, bilo je simbol ugodnog obiteljskog života. U jeku Drugog svjetskog rata gradnja naselja se prekida, no ovo funkcionalno osmišljeno naselje građeno za srednji građanski sloj i danas se definira kao ugodan i prostorno bogat dio grada i po mnogočemu se smatra najljepšim dijelom Stare Trešnjevke.

Jedna od tih kuća u nizu, sagrađena 1939. godine, postala je dom tročlanoj obitelji. Preseljenje iz Svete Nedelje bilo je i sentimentalne prirode, a i potreba; blizina škole i gradskih sadržaja postala je sve nužnija, a vlasnicu je, s obzirom na to da je odrasla u centru Zagreba, “vuklo” da mu se ipak što više približi. Vlasnica kaže da ne može reći što je točno nju i supruga privuklo kući, no kad su ušli i pogledali je, znali su da je to to. No put do useljenja nije bio nimalo lak – kuća je imala 11 vlasnika i trebalo je 6 mjeseci da se papiri dovedu u red. Iako taj proces nije bio jednostavan, vlasnica u šali kaže da samo treba malo dobre volje, što se na kraju isplatilo.

Ova dvojna obiteljska stambena ljepotica, orijentirana na jug, istok i zapad, unutarnje površine od dvjestotinjak kvadrata i nešto malo više kvadrata okućnice, doživjela je kompletnu renovaciju. Budući da je kuća zaštićeni spomenik kulture, svi su radovi zahtijevali dozvolu, a izgled kuće nije se smio mijenjati. Kući su potpuno zamijenjeni temelji, postavljena je nova hidroizolacija, ugrađen je novi sustav grijanja te su promijenjene sve instalacije (struja, voda i plin). Krovište i dimnjaci u potpunosti su novi, a ugradnja čelične traverze ojačala je konstrukciju kuće. U vrtu su vlasnici zatekli ribnjak za zlatne ribice, a izvorna je garaža imala prekrasnu staklenu stijenu, koja se, nažalost, urušila.

Unutrašnjost kuće, koja je potpuno adaptirana, prilikom renovacije pokazala se kao prava riznica predmeta koji su pripadali nekom prošlom vremenu: jedan od prvih usisavača Electrolux, stara američka zastava, futrola za pištolj… Sačuvana je izvorna stolarija, koja je obnovljena, te izvorni parket na prvom katu i tavanu, koji je tijekom renovacije uklonjen, pospremljen te ponovno postavljen. Izvorne stube koje povezuju etaže apsolutni su akcent i prekrasan, pomalo i skulpturalni element cjelokupnog prostora. Vlasnici su kuću uređivali sami po vlastitoj zamisli.

Unutrašnji prostor kuće sastoji se od podruma čiji je dio uređen kao vinoteka sa zonom za opuštanje u toplim smeđim tonovima idealnim za takvu namjenu prostora, a dio je u funkciji prostranog “vešeraja”. Prizemlje – dnevna zona podrazumijeva ulazni prostor, gostinjski toalet, dnevni boravak s blagovaonskim dijelom, linearnu elegantnu kuhinju Dieter Knoll plavo-sive boje u kombinaciji s drvenim elementom za pohranu koja povezuje unutarnji i vanjski prostor jer se iz nje izlazi u dvorište.

Na prvom je katu privatna zona vlasnika – dječja i spavaća soba te prostrana kupaonica. Tavan su tek vlasnici pretvorili u stambeni prostor, a sastoji se od povelikog centralnog, šarmantnog prostora, sobe i kupaonice. Tlocrtno su napravljene minimalne preinake: srušen je zid, čime su od dvije prostorije vlasnici dobili prostrani dnevni boravak s blagovaonicom te je na prvom katu radi povećanja kupaonice smanjena dječja soba.

Način unutarnjeg uređenja – pri čemu si je vlasnica dala oduška jer je uređenje interijera posebno veseli iako joj je struka posve drugog usmjerenja – u ravnoteži je s duhom prostora. Elegantni, moderni komadi namještaja: dvije sofe Natuzzi, stol i stolice Calligaris u savršenoj su kombinaciji s antiknim komadima namještaja, predmetima i umjetninama koji pripadaju obiteljskom nasljeđu i daju prostoru posebnu notu. Uokviren otisak plakata Borisa Bućana “Žar ptica” postavljen iznad jedne takve antikne komode stilska je suprotnost, a istovremeno simbioza i koloristički akcent.

Cjelokupan dojam prostora (koji se provlači kroz sve etaže kuće) elegantna je eklektika modernog, umjetničkog, antiknog i sentimentalnog, vrlo lijepo i smisleno povezanog. Kako se vlasnica šali da kao hrčak skuplja stvari, nerijetko se nailazi na detalje povezane s djetinjstvom. Elementi kuće sačuvani u izvornom obliku daju ovom obnovljenom prostoru posebnu toplinu, ne samo stilsku već i ugodu boravka u njemu. Ova trešnjevačka ljepotica pruža sve: prekrasno dvorište idealno za druženja na otvorenom, rundu nogometa najmlađem u obitelji, igru sa psom, najnovijim članom obitelji, zajednički dnevni prostor, zonu malih strasti – vinski podrum, potpuno odvojenu privatnu zonu. Ona je poveznica obitelji, nekih prošlih vremena i sadašnjosti te je dio priče o zanimljivom dijelu zagrebačkog kvarta.