Najbolji dizajn proizvoda, a proizvod su Žitna polja Josipe Maras. Studiju Wallart stiglo je još jedno priznanje: German Design Award, što upućene u rad dizajnerice gotovo pa i nije iznenadilo. Znaju oni da je Josipa Maras u samom vrhu međunarodne dizajnerske industrije jer posljednje se tri godine s dodjele Archiproducts Design Awards vraćala s trofejima. Najljepšim tapetama proglašena su spomenuta Žitna polja, ali i Maslinik te Mramorni cvijet, a u Studiju Wallart s dizajnericom smo "pretresli" nagrade, tvornicu tapeta, inspiraciju, planove za budućnost...
Za Žitna polja stigla je još jedna nagrada, zaredale su se.
Jest, nakon Milana, priznanje i u Frankfurtu. Jako sam sretna zbog toga, nekako osjećam kao da je sav trud došao na naplatu.
Koja je ideja iza te tapete?
Za jedan projekt s dizajnericom Klaudijom Zubčić morali smo napraviti tapetu koja će prikazati Slavoniju u luksuznom ruhu. Paleta boja bila je zadana, a zaključili smo da je žito motiv koji definitivno moramo iskoristiti. Htjela sam ući dublje u tu temu pa sam izvlačila iz Slavonije ono što je vrijedno, a toga ima stvarno puno. U podlogu sam otisnula iskopine iz Vinkovaca, najstarijega grada Europe, koristila sam uzorke đakovačkog veza, pletera, košara za žito, a zamisao je bila da se po vrhu samo "pobaca" zlatno žito. Dugo sam tu tapetu stvarala, ali kad se "rodila", odmah sam imala neki dobar osjećaj.
Jeste li sami posebno vezani uz Slavoniju?
Pa i ne. Samo sam se udala za Slavonca! Sad ozbiljno, stvarno sam veliki fan Slavonije i imam sreću što dijelim život sa Slavoncem i što su vrijednosti tog dijela Hrvatske došle u moju kuću. Zato sam baš i ponosna što je tapeta o Slavoniji osvojila svijet.
Za sebe kažete da ste grafička dizajnerica koja je oduvijek htjela biti slikarica.
Uvijek sam se htjela baviti slikarstvom i moja je želja bila upisati Likovnu akademiju, ali zbog nejasne vizije oko toga što bih ja točno radila kao akademski slikar, roditelji su mi savjetovali da možda upišem nešto slično gdje ću opet moći pokazati svoju kreativnost. Upisala sam Grafički fakultet i radila u struci, ali unatoč tome, cijelo sam se vrijeme bavila slikarstvom rekreativno.
Kako je onda došlo baš do tapeta?
Prije tapeta imala sam fazu ilustracija, što je neka prva spona između slikarstva kojim se dotad bavim i digitalnog slikarstva koje mi je struka. Kroz te ilustracije došla sam do svoje prve šire publike. Radi toga sam i pokrenula svoju firmu s 26 godina i nekako se posao lijepo razvijao, iako sam cijelo vrijeme imala osjećaj da imam još nešto ponuditi. U jednom projektu koji sam radila imala sam želju prikazati jedan crtež na zidu jer nije izgledao dobro u okviru. Dok nisam tu istu sliku stavila na cijeli zid, što je apsolutno promijenilo prostor.
Je li to bila prva tapeta koju ste stvorili?
U principu, napravila sam jednu nekoliko godine prije, nesvjesna da ću se time baviti. Nacrtala sam je djetetu za sobu, ali nije mi bilo ni na kraj pameti da će mi to poslije biti posao. Sam koncept tapeta krenuo je s ovom ilustracijom.
Što je zapravo bilo na toj tapeti?
Borovi u Hercegovini.
Je li to onda i prva tapeta koju ste prodali?
Ne, čak mislim da je nikad i nisam prodala. Jedna od rijetkih takvih, ali mi je otvorila vrata. U principu, kad stvaram, nikad nemam sigurnost da će to što radim netko i kupiti. Jednostavno crtam sa željom da pokažem što znam, katkad se to pokaže dobrim, katkad čisti promašaj, ali sve je to dio putovanja.
Odakle dolazi inspiracija?
Sistem inspiracije mijenja se tijekom godina. U početku sam, da bih stvorila što više predložaka za ponudu klijentima, crtala sve što sam imala želju prikazati, a dodatno sam osluškivala i zahtjeve tržišta. Puno tapeta nastalo je u suradnji s arhitektima i dizajnerima, koji dođu s temom i paletom boja, i to mi je vrlo zanimljivo zato što u ovom poslu moraš biti ukorak s interijerima. Inspiracije definitivno ne manjka, ono što je problem u svemu tome jest vrijeme da se realiziraju sve te ideje.
Znači li to da skačete s projekta na projekt?
U svakom trenutku imam tridesetak tapeta koje nisu završene. Neke se nikad ne završe, od nekih na kraju iskoristim samo dio, neke ostanu "čitave"... Definitivno moram poraditi na fokusiranosti na jedan proizvod, ali mi je teško uz toliko inspiracije.
Koji vam je dizajn najdraži?
Zaista volim sve svoje tapete jer svaka od njih dala mi je da živim na način na koji danas živim. Kad me ljudi i pitaju da im preporučim određenu tapetu, obično to bude neka iz zadnje kolekcije jer kako više stvaram, moje vještine se popravljaju i, bez nekakve lažne skromnosti, mislim da što više radim, tapete budu sve bolje.
Je li vam draže crtati nešto što sami zamislite ili nečiju ideju provesti u stvarnost?
Oboje! Pogotovo zato što sam danas u situaciji da biram što ću od narudžbi prihvatiti. Postoji lista čekanja...
Kolika?
Trenutačno se sedam mjeseci čeka izrada tapete po želji, tako da projekte pomno biramo.
Koji je najluđi zahtjev za tapetu koji ste dobili?
Bilo ih je dosta, ali ja sam netko tko voli izazove i što mi je ideja "strašnija", to se više volim s njom uhvatiti ukoštac jer se pokazalo i da tako najviše naučim. Crtala sam i nečiji vinograd, električni auto za čišćenje snijega u skandinavskim zemljama, čistače ulica, Minecraft... To je bilo super, zadatak je bio da 200 zaposlenika jedne tvrtke nacrtamo kao likove iz Minecrafta.
Koliko vremena treba za izradu jedne tapete? Konkretnije, koliko od ideje do tiska?
Ako je moja vizija vrlo jasna, a danas imam stvarno zavidan broj sati u crtanju, onda to može nastati u nekoliko dana. Imam li samo ideju, ako arhitekti pošalju samo načelno, na primjer, da žele Slavoniju, onda meni treba da prvo uđem u temu. Teško je predvidjeti proces, ali što je netko točniji s inputima ili što je moja ideja jasnija, brži smo i točniji.
Prvi u regiji predstavili ste i vodootporne tapete, za kupaonicu.
Uveli smo sustav vodootpornih tapeta koje su zapravo prilagođene svim površinama na koje se inače stavlja keramika. Tuš-kabine, kupaonice općenito, kuhinje. Tu se radi o materijalima koji nisu iz grafičke industrije, odnosno nisu za tapete, već su građevinski materijali. Ljepila koja se koriste s tim tapetama na bazi su silana, tako da s ljepilom i strukturom tapeta dobijemo potpuno vodonepropusnu površinu.
Pokrenuli ste i prvu hrvatsku tvornicu tapeta.
Pokrenuli smo je prije tri godine. Bili smo tada u dva prostora koja nisu do kraja bila prilagođena našim potrebama, a nismo ni mi u tom trenutku točno znali što nam treba. Imali smo želju i bili svjesni činjenice da ćemo vjerojatno i pogriješiti jer i suprug i ja dolazimo iz svijeta koji nije grafička industrija, odnosno nismo imali nikakvu pozadinu ni iskustvo rada u tiskarama. Kad smo tražili ovaj prostor u kojem smo sada, imali smo već definirano što nam treba i, evo, proizvodnja traje.
Tiskaju se u njoj, među ostalima, i dobitnici nagrada: Žitna polja, Mramorni cvijet, Maslinik.
Da! Maslinik sam nacrtala u jednom od možda najizazovnijih perioda u životu. Tada smo baš pokretali tvornicu i koliko god se rastezali, uvijek je bilo premalo radnih sati. Stigao mi je upit da napravim tapetu koja će povezati masline i more. Dobila sam paletu boja i želju klijenta da masline budu dosta apstraktne. Tri vikenda sam provela crtajući, zadnji sam radila cijeli petak, cijelu subotu, i po noći, cijelu nedjelju, i dalje nisam imala ništa, a arhitektici je rok za predaju projekta bio u ponedjeljak ujutro. Bila sam i tužna i ljutita jer muža i djecu nisam vidjela tri vikenda, sav drugi posao mi je stajao, a nisam ispoštovala ni dogovor s arhitekticom. I onda sam u 6 popodne u nedjelju zaključila da idem raditi još 12 sati pa ako do 6 ujutro neće biti ništa, to je onda to, neću se ljutiti na sebe. Skuhala sam kavu, smirila se, vratila se na crtanje i u 2.47 nastao je Maslinik. Pitajte me sad u koliko sati su mi djeca rođena, to ne znam.
Je li Maslinik onda bilo najteže napraviti?
Ta je tapeta meni pokazala da granice ne postoje i s njom sam se htjela prijaviti na natjecanje jer sam znala da joj nema slične. A natjecanja na koja sam se prijavljivala dosta su zahtjevna: skupe su participacije, opsežan je postupak prijave, radiš danima na slaganju prezentacije... Muž me pitao treba li to baš sad, ali ja sam osjećala da treba. Zaključila sam da se trebamo prijavljivati tri godine jer u žiriju takvih natjecanja je 50-60 najutjecajnijih arhitekata u svijetu, a željela sam da ti ljudi čuju za Studijo. Nisam imala nikakvih očekivanja, a na kraju smo se vratili s nagradama.
Je li vam to otvorilo vrata prema inozemstvu?
Apsolutno, tada se događa da sve više upita dolazi iz stranih zemalja i to je definitivno bila velika odskočna daska po pitanju izvoza, koji je sad na 20 posto. I to je tek početak. Sad kad smo posložili proizvodnju i firmu, možemo ponuditi svoj proizvod velikim tržištima i to je definitivno put kojim će Studijo ići.
I suprug se priključio tvrtki, kako je raditi s njim?
Super! Goran Maras je stvarno odličan lider i menadžer, a vodio je projekte puno veće od jednog Studija. Kad sam ga prije gledala kako radi za velike kompanije, uvijek sam zamišljala da barem ja imam nekog takvog tko bi na taj način radio za Studijo. I evo, ta velika moja podsvjesna želja se ostvarila. Naravno da i mi imamo nesuglasica i ne slažemo se uvijek oko svega, ali smo naučili plivati svatko u svojim vodama te poštovati granice koliko tko kome ulazi u njegov prostor. S njegovim se dolaskom zapravo dogodio biznis jer ja sam ta koja ima viziju, odnosno znam gdje brend vidim, ali ne znam kojim putem doći do tamo. A on zna put.
Iznenadi li vas kako ljudi katkad uklope vaše tapete u svoj prostor?
Najzanimljivije mi je zapravo vidjeti kako ljudi tapete iskoriste u interijerima. Neki ih koriste u kuhinji, netko ih stavi u hotel, netko u stomatološku ordinaciju... i svagdje odlično funkcioniraju! Tako da volim vidjeti kako mojim tapetama netko daje život u prostoru koji ja možda za njih u trenutku stvaranja nisam predvidjela.