Botaničke ili divlje ruže većinom su veći i snažniji primjerci grmova ili penjačice, jednostavnih cvjetova i vrlo često lijepih plodova.
Sljedeće navedeno vrijedi za gotovo sve ruže: sadnja ruža je najpovoljnija krajem listopada ili početkom studenoga, prije smrzavanja tla; ruže se mogu saditi i u proljeće, ali im je tada potrebna mnogo veća pažnja, nego pri jesenskoj sadnji; prilikom sadnje mora se oštrim rezom prikratiti korijenje na dvije trećine; korijenje se stavi u pripremljenu kašu od ilovače te se nakon nekoliko sati sadi u jamu tolike veličine da cijeli korijen nesmetano stane; dobro se ugazi nasipano tlo i zalije kako bi se tlo dobro sleglo; kod jesenske sadnje ruže se zagrnu zemljom kako bi se zaštitile od jake zime i isušenja.
Botaničke se ruže prikraćuju samo najnužnije jer trebaju izgledati poput svojih samoniklih srodnika u prirodi. Općenito sve vrste ruža traže redovitu njegu, dakle, okopavanje, plijevljenje i uklanjanje divljaka, a prema potrebi ih treba prihranjivati i tretirati sredstvima za zaštitu bilja kako bi se suzbile bolesti i štetnici.
Pasja ruža, Rosa canina, često služi kao podloga za cijepljenje „plemenitih“ ruža. Zapravo su samonikle (botaničke) vrste ruža ishodište za stvaranje današnjih ruža. Kod mnogih su samoniklih vrsta plodovi vrlo hranjiv izvor vitamina C u obliku čajeva ili pekmeza. Ili su pak izvor ružina ulja za dobivanje parfema.
Primjena: za vrtove različitih tipova, za obrube gredica.
Napomena: Općenito na mjestu gdje raste ruža ne smiju se ponovno saditi ruže, osim ako se tlo u potpunosti ne promijeni.