Teško je reći jesu li se više čudili njihovi prijatelji u Zagrebu kada su im rekli da nakon cijelog radnog vijeka koji su proveli u glavnom gradu odlaze ili su više u nevjerici bili njihovi znanci u Oklaju kada su čuli da su Validžići odlučili gradski život zamijeniti seoskim. Prošlo je već više od desetljeća kako su donijeli tu odluku i nisu nikada, kazat će uglas Ika i Mirko Validžić, zbog nje zažalili.
Danas su njih dvoje u cijelom kraju poznati i priznati proizvođači sira iz mješine te polutvrdog i tvrdog ovčjeg sira, skute i sira u ulju. U njihovoj ponudi je i janjetina. Bave se ekološkim stočarstvom, a stado od 500 ovaca dalmatinske pramenke kane proširiti za još 200 grla. Ovcama će “dodati” i koze, u planu je da ih bude 120, pa da godišnju proizvodnju sira, koja sada iznosi oko tone, podignu na tri – tri pol tone. Šteta bi bilo da sirana koju imaju, a koju su u pogon pustili prije tri mjeseca, bude “besposlena”. Uostalom, valja Validžićima vraćati kredit jer su siranu većim dijelom tako financirali, no “uletjelo” je i Ministarstvo poljoprivrede, pokrivši nešto manje od trećine utrošenog.
Mlada snaga IT-a
– Cila investicija vridi 95.000 eura, a ja sada siranu za te novce više nikom ne bi da – kaže Mirko Validžić. Na obiteljskom poljoprivrednom gospodarstvu Validžićima odnedavno se pridružio i 22-godišnji unuk Ivan, inženjer informatike, koji je, baš poput bake i djeda, život u Zagrebu zamijenio životom na selu. Baka i djed zbog te su njegove odluke i ponosni i sretni jer su sigurni da će jednog dana njihov trud i muka završiti u rukama onoga tko posao na farmi voli podjednako kao i oni. A farma koju imaju nalazi u selu Podi do kojeg od Oklaja vodi tek prašnjavi makadamski put, koji je nedavno općinski načelnik dao nasuti, zbog čega mu je Mirko jako zahvalan.
U tom je selu u općini Promina, koja se nalazi na pola puta između Drniša i Knina, djedovina Mirka Validžića. Njegovi su se roditelji bavili poljoprivredom i stočarstvom, ali Mirku se, kad je bio mlad, takav život nije činio primamljivim pa je u potrazi za nekim boljim i drukčijim životom “zbrisao” u Zagreb. Završio je studij ekonomije i bio “kralj zelene tržnice” – direktor u nekoliko poduzeća, zadužen za nabavu voća i povrća. I tako 36 godina. Njegova supruga Ika, koju malo tko zna po pravom imenu jer ju svi zovu Ivanka, bila je piljarica i imala vlastitu trgovinu za prodaju voća i povrća. Ona je podrijetlom Slavonka, iz okolice Slavonskoga Broda. Kad su Ika i Mirko bili “zreli” za mirovinu, odlučili su se skrasiti na djedovini Validžića. U Oklaju, gdje danas na kućnom pragu rasprodaju sav sir koji proizvedu, imali su svoju kuću, staru obiteljsku kamenu u Podima su obnovili.
Slavonski inat i vrijedne ruke
– Kazao je Mirko da ćemo napraviti gljivarnik i to je to. A kad smo došli, prevario me i kupio sto ovaca – smije se Ika Validžić. Prvih su se godina njih dvoje bavili samo uzgojem ovaca i koza. Išlo je tako nekih šest godina, a onda su shvatili da tako dalje ne može, da jedva podmiruju troškove koje imaju: – Mama je u Slavoniji pravila sir, ali mene to, dok sam bila mlada, nije zanimalo. Ovdje sam se počela kod jedne žene raspitivati kako napraviti ovčji sir. Nije mi htjela dati recept. Poklopilo se to baš s trenutkom kada je na Veleučilištu u Kninu bio otvoren tečaj za sirara. Otišla sam i položila, a onda sam još polagala da imam i certifikat. Učila sam, bilo je u početku i uspjeha, ali i pogrešaka – pripovijeda Ika Validžić.
Slavonski inat i vrijedne ruke učinile su da je Ika Validžić na prvoj izložbi na kojoj se pojavila sa svojim sirom, a bilo je to u selu Kričke, osvojila zlatnu medalju za sir u mišini i srebrnu za sir u ulju. Od onda do danas na kakvoj bi se god manifestaciji i izložbi sir Validžićevih pojavio, nije prošao nezapaženo, o čemu svjedoče brojna priznanja i nagrade, izloženi na zidu kuće u Podima. Sve ih je zaslužila za ručno spravljen sir. Otkako imaju siranu, nisu još išli na natjecanja.
Dipl. oec. i dipl. pastir
– Sada imamo 40 hektara pašnjaka, a kad povećamo stado, u zakup bismo uzeli još. Tija bi i da u staron dilu kuće napravimo kušaonicu sira. Postigli smo brend, valja nam ga čuvati – kaže Mirko Validžić koji je zbog posla kojim se sada bavi morao, unatoč diplomi Ekonomskog fakulteta, polagati za – pastira.
Ispričat će supružnici još i da imaju potporu svoje Šibensko-kninske županije, govoriti o tome da ekouzgoj ovaca i janjaca provode u suradnji sa Savjetodavnom službom, kninskim veleučilištem te Agronomskim fakultetom u Zagrebu čiji studenti stočarstva k njima dolazi na praktični dio nastave. Na kraju će kazati i da imaju jednu želju, a to je da i u Pode kad-tad stigne voda, pa da ne moraju svaka dva-tri dana na farmu dovlačiti cisternu, za što svaki puta plate 550 kuna. Ali, ostvarenje te želje ne ovisi ni o Mirku ni o njegovoj Iki.
Želim im puno sreće i zdravlja svako dobro samo da vrate taj kredit što prije.