U torbu bi on i dida spremili slanine i kobasice, pa seoskim putem potjerali svinje u šumu, u žirovanje. S didom je hodao prostranim slavonskim njivama, vozio se u traktoru bez kabine, uživao u pogledu na žuta polja uljane repice, upijao miris lipe...
Zaorao najbolju brazdu
Tako je danas 36-godišnji Josip Vinković iz Bošnjaka još od malih nogu zavolio selo i bilo je već tada jasno k’o dan da iz njega ne kani otići. Doduše, imao je jedan mali eksperiment pa je dva-tri mjeseca konobario u Županji.
– Nije mi to pasalo – kaže.
Josip Vinković bavi se i ratarstvom i stočarstvom. Na sedamdeset je hektara zemlje zasijao kukuruz, pšenicu, ječam, soju, djetelinu i bundeve. U tovu ima 77 bikova, a u “dugom tovu”, na svom šokačkom stanu – kući koja se nalazi u blizini šume i gdje su stari obično obitavali zimi – drži 70 do 80 svinja, za svinjokolju. Najveće komade, a dosegnu oni i do 250 kilograma – prodaje pršutaru iz Drniša. Ima Josip i 15-ak ovaca, ali one su mu više hobi. Baš kao i odlazak na županijsko natjecanje orača na kojem je već nekoliko puta pobijedio.
Od mehanizacije na gospodarstvu Vinkovićevih šest je traktora, kombajn i svi potrebni priključci.
– Radi se svaki dan, od jutra do mraka. Ne može ovo izdržati onaj tko to ne voli. A ja volim. Jer, da nemam ljubavi prema svom poslu, prema Slavoniji i Šokadiji, ne bih ni mogao ovo raditi. Da je lako, nije. Naše imanje za mene ima i sentimentalnu vrijednost – objašnjava mladi poljoprivrednik.
Josip Vinković najprije je godinama bio član u obiteljskom poljoprivrednom gospodarstvu koje je vodio njegov otac Stjepan. No, tata je ove godine odlučio otići u mirovinu i imanje je prepustio sinu koji je nastavio sa stoljetnom obiteljskom tradicijom.
– Otac se sjeća da se i njegov dida bavio poljoprivredom i stočarstvom. Otkako su se moji ovdje naselili, obitelj se bavi i šumom. Danas sam ja to sve naslijedio, a zato što sam mladi poljoprivrednik – a to znači da nemam 40 godina i da sam nositelj OPG-a manje od pet godina – imam 25 posto veće poticaje – objašnjava Josip.
U obitelji Vinković svi rade na zemlji i oko stoke. Ustajanje je u šest, do 8.30 su u štali, a onda se odlazi na njivu, do 16.30 sati. Od 17 do 19.30 opet je na redu briga o životinjama. Zatim se pripremaju strojevi, za sutradan. Bude tu i noćnog oranja i sijanja, ovisno o vremenu.
– Planiram ove godine otići na godišnji – otkriva Josip, a njegova supruga Marijana dodaje da su, otkako su se vjenčali, bili samo na medenom mjesecu.
Najlakše je proizvesti
Svom Josipu Marijana pomaže u staji, a bavi se i “papirologijom”. Kad zatreba, odjuri po dio za strojeve. Marijana Vinković vrijeme provodi i s dvoje djece – desetogodišnjim Martinom i četiri godine mlađom Ivom. Baš kao nekoć njegov otac, i Martin je zaljubljenik u traktore, posebice John Deere. Posla na gospodarstvu ima i za Josipovu majku Mariju. S obitelji živi još i Josipova baka Kata. Sveukupno – četiri generacije Vinkovića.
– Nemam mira, planova je puno, a na kraju što bude, bit će. Volio bih imati ekostado od 100-150 ovaca, preradu za 50-60 svinja godišnje i svu proizvodnju orijentirati na ekološku. Žao mi je što mladi ljudi odlaze u Njemačku jer od poljoprivrede se može živjeti – kaže.
Osim na tržištu Hrvatske, bikove Vinković prodaje i u arapske zemlje. Nije, kaže on, ništa teško proizvesti ni pronaći kupca. Ali je teško naplatiti.
>> Pogledajte reportažu HRT-a: Obitelji Vinković puno rada donijelo je i puno sreće
>> Zbog biznisa dvije sestre u svoje su selo 'privele' i muževe
>> Dnevno rade i po osamnaest sati jer siju i oru do iza pola noći
Lijepo je znati da na selu žive i rade pošteni Šokci.Naravno i ostali koji rade isto kao oni.treba biti ponosan na seljake a ne obazirati se na mišljenja zgubidanu koji znadu da ništa ne vrijede pa se onda svima rugaju.