Pušipel, nakon žlahtine i malvazije, mogao bi postati nova zvijezda na hrvatskoj vinskoj sceni. Hoće li, ovisi ponajviše o samim međimurskim vinarima, kojim će putem usmjeriti razvoj te svoje domorodne sorte, poznatije kao šipon ili moslavac...Iako su i Slovenci svoj šipon još prvih desetljeća prošlog stoljeća zvali moslavac, a i danas, priča mi poznati tamošnji vinar Bojan Štampar, u okolici Jeruzalema šipon zovu – pušipel! Zato mi je još čudnija ideja Međimuraca da pušipelom zovu samo najbolja vina od te sorte, a ona nižeg ranga – moslavac!? Čuo sam to u njihovoj Udruzi pušipel, osnovanoj prije pet godina, kojoj je Županija dodijelila robnu marku.
Ambiciozan projekt za svaku pohvalu, i ne bi valjalo da stanu na pola puta, tim više što je u njihovoj udruzi i nekoliko najpoznatijih hrvatskih vinara s dugom tradicijom (Cmrečnjak, Štampar, Jakopić...), a iz vinarije Dvanajščak-Kozol dolazi najbolji pušipel, sa značajkama vrsnog internacionalnog vina. U Udruzi je sada 17 članova, sa oko 20.000 lanjskih butelja , počeli su s nekih sedam, osam vinara. Svake se godine broj vina koja će zadovoljiti kriterije za taj rang mijenja; teške 2010. godine samo je jedan pušipel zadovoljio, lani ipak 13. Međimurci svoje pušipele dijele na classic (uvjet je 10 tona grožđa po hektaru) i prestige (6 t/ha). I još je ponešto uvjeta, čitateljima ne odviše razumljivih, spomenut ću i da od Državnog zavoda mora dobiti 85/100 bodova na organoleptičkoj ocjeni...
Predsjednik je Udruge Boris Novak, sa suprugom Danicom i djecom predan u tom poslu, s lijepim, privlačnim vinskim imanjem. Predsjednik pak čitave zajednice međimurskih vinara Hortus Croatiae sada je Zdravko Dvanajščak – Kozol (ovo drugo prezime po imanju je obitelji supruge Rajke; u poslu su i djeca Tea i Viktor). Posjetili smo ih ove jeseni, za vrijeme berbe, da vidimo kako taj pušipel izgleda u optimalnim uvjetima zriobe. Na imanju u Dragoslavcu imaju i chardonnay, graševinu, bijeli pinot, traminac, sauvignon, crni pinot i zweigelt, ukupno oko osam svojih hektara, od čega naprave vrlo dotjerana vina. Zdravko veli da je u toj udruzi 36 članova, a da je u Međimurju oko 1000 ha vinograda, od toga polovica pušipela. Od pušipela je pak Rajko Cmrečnjak odlučio napraviti pjenušac.
Čitavo je područje izuzetno zahvalno i za turističku ponudu: tamošnji vrijedan turistički djelatnik Josip Mikec tvrdi da bi se moglo, prema upitima, popuniti i 300-ak kreveta; sada se uglavnom koriste poneke vikendice na tamošnjoj vinskoj cesti. Svakako se mora spomenuti i vinare koji su dobili s lanjskim vinom kategoriju županijske robne marke pušipela, a koji su nam vina predstavili na novinarskoj degustaciji: Tomšić, B. Novak, Štampar, Cmrečnjak, Horvat, Dvanajščak-Kozol, Jakopić, Kunčić, Kocijan, a Štampar ima i impresivnu ledenu berbu ‘07. Iako su Međimurci skloni ostavljanju podosta neprovrela šećera u vinu, Jakopić kaže da je hotimice pustio da loza stara skoro pola stoljeća dade posve suho vino, makar postigla 14,7 % alkohola.
Poučan je primjer vinara Vladimira Horvata i njegove obitelji. Počeli su s vinarstvom 2001. godine. Ove je godine u travnju posadio 1314 trsova, i to 32 vrste klonova za pokus klonske selekcije. Znanstvenici Edi Maletić i Darko Preine brat će dvije, tri loze najprimjerenije za dalju sadnju, a već prije je nekoliko starih plemki odabrano za ispit otpornosti na viruse.