Mrkva je te godine bila baš dobro rodila, kao nikada prije. Odlučila ju je ostaviti još malo u zemlji, da bude još veća. Sutradan je imala što vidjeti – sva je krupna mrkva bila počupana! Da nije bilo tragova medvjeđih šapa, bila bi sigurna da su to učinila nestašna djeca.
Na repu Hrvatske
Ta se epizoda, kad se medo bio spustio do ljudi, zbila u Čabru nadomak kuće 45-godišnje Anite Pintar. Divlje su životinje ovdje “na repu Hrvatske” – kako za svoj kraj govori Anita – sve bliže ljudima. Mladost odlazi, u stajama su umjesto krava automobili. Pa, opet Anita se ni s kim ne bi mijenjala jer se baš tu, na samoj granici sa Slovenijom, s kojom su bolje povezani nego s Hrvatskom, nalazi njezin kutak svijeta.
Posložila ga je tako da u njemu ugodno živi cijela obitelj. Pintarovi su prije osam godina registrirali prvu mini siranu u Gorskome kotaru.
– Moja je obitelj uvijek imala krave i ja sam cijelo svoje djetinjstvo s bakom odlazila u štalu i muzla ih – govori nam.
Siriti je počela silom prilika. Ona i Branko imali su troje djece i samo od njegove policijske plaće bilo je teško živjeti. Anita je ionako svakodnevno odlazila u desetak kilometara udaljeno Tršće u kojem je odrasla i u kojem su njezini držali krave. Zbog slabog otkupa mlijeka pomislila je da bi bilo dobro početi praviti sir. Završila je tečaj za sirare i posegnula za bakinom recepturom. Bio je to pun pogodak. U staroj obiteljskoj kući supruga Branka napravili su siranu. Branko je sve građevinske radove izveo sam. Trebale su mu za to pune dvije godine.
– Dnevno imamo oko 120 litara mlijeka koje donosimo iz Tršća u Čabar. Sve se prerađuje, a sirana je moj dio posla, ondje sama radim i moji su se već navikli da mi tamo ne smetaju. Prema bakinoj recepturi pravim čabarski škripavac i tvrdi sir činkel kojemu treba dva mjeseca da dozre. Pravim još i sir s dodatkom medvjeđeg luka. To nije tradicionalni sir iz ovog kraja, ali naša je šuma u proljeće prekrivena medvjeđim lukom pa sam odlučila isprobati. Sve što napravim, to i prodamo, što na kućnom pragu, na tržnici u Delnicama i sajmovima – pripovijeda nam Anita, čija je obitelj nove tehnologije spojila s tradicijom i iskustvom koje ima.
Sir koji priprema više je puta nagrađivan zlatnim, srebrnim i brončanim priznanjima. Brojne su nagrade dobili u Sloveniji, pomoć su imali i od tamošnje Savjetodavne službe, a na posjedu ih je posjetio i slovenski ministar poljoprivrede. U radu im pomaže i Savjetodavna služba u Čabru pa Anita posebno navodi Petra Janeša.
Obitelj ima i voćnjak sa starim sortama jabuka i krušaka. Prave jabučni sok i čips od jabuke te kompot od šljiva i krušaka. Od bazge, stolisnika, koprive i matičnjaka spravljaju sirupe za sok. Recept joj je dala majka koja ga je dobila od svoje majke. Anita kaže da će pokušati napraviti i sok od lipe. Svi su proizvodi Pintarovih ekološki, bilo da su od onoga što su sami uzgojili ili su sastojke ubrali u čistoj prirodi goranskoga kraja.
Pada kiša, a sijeno na njivi
– Ne moramo imati puno, ali važno je da je ono što napravimo kvalitetno. Radimo ono što smo zapravo cijeli život radili, samo što smo proširili proizvodnju. Budu li htjela, i naša će djeca nastaviti ovaj poslao – kaže Anita Pintar.
Kći Dijana ima 24 godine i trenutačno radi u Zagrebu u vrtiću. Dok je živjela u Čabru, jedva je čekala iz njega otići. A sada grabi svaki slobodni trenutak da dođe kući. Hrvoje je dvije godine mlađi od nje i policajac je u Rijeci.
– Marija ima 11 godina. Ona je još moja – kaže majka, na što se djevojčica samo osmjehuje pa kreće s majkom prema vrtu i uzima svoju malu motiku.
U tom vrtu raste ljekovito bilje – neven, kamilica, pelin, menta, stolisnik, melisa...
– Radim svaki dan, od zore. Nemam slobodne ni praznike ni nedjelje. Ali znam da moram raditi. Suprug je odnedavna u mirovini. Ne stajemo. I ne odustajemo. Zadovoljni smo. Nama je najveći problem vrijeme. Strka nastane kad padne kiša, a njiva je puna sijena – opisuje Anita Pintar.
Nakon cjelodnevnog posla, kad sunce zađe, ode ona do livade na rubu šume, ispod kapelice srca Isusova, uz izvor. To joj je najdraže mjesto i ondje uživa s mačkom i psom. Ponekad im se pridruži i srna. Ako treba nešto okopati, primi se Anita motike, ako ne treba, popije vode s izvora, opusti se i smirena ode kući. To je taj njezin kutak svijeta u kojem uživa i koji nizašto ne bi mijenjala. Ne bi iz tog svijeta izbacila ni medu, pa makar joj opet pojeo svu mrkvu.
>> Pogledajte reporžatu HRT-a: Sve se može kad želja i trud postoje
>> Životinjska farma na pustoj Baniji
>> Novac im se nikada 'ne ugrije u džepu'. Svu zaradu ulažu u posao
lijepa priča. ali tužno je da je dospjela u novine - jer to znači da je to nešto nesvakidašnje, čudno. kod nas je postala prava vijest ako netko nešto radi...