Na spomen imena Stjepana Planića mnogi će prepoznati da je riječ o jednom od naših poznatih i cijenjenih arhitekata. Oni upućeniji sjetit će se jedinstvene zgrade u samom srcu Zagreba, u Bogovićevoj 1, koja poglede privlači jedinstvenim eliptičnim pročeljem i prekrasnim, netipičnim stanovima iz kojih se pruža sasvim posebna vizura Trga bana Josipa Jelačića, ali i tzv. okrugle kuće, koja je njegovo djelo. No, Stjepan Planić bio je po svemu jedinstven arhitekt, ali i poseban čovjek, stručnjak koji je bio desetljećima ispred svog vremena. Zagovarao je arhitekturu koja će ljudima pružiti sretne domove, kao i život u suglasju s prirodom, bio je arhitekt kojem je čovjek uvijek bio u središtu interesa. O toj strani njegove ličnosti javnost će mnogo toga saznati iz novoga dokumentarnog filma "Soba za Nenada", čije su scenaristice Ivana Karačonji Rupčić, ujedno i redateljica filma, i Ivana Haničar Buljan.
Ivana Haničar Buljan stručna je savjetnica u Institutu za povijest umjetnosti, arhitektica koja se još od studentskih dana bavi Planićem, kada je obrađivala Planićev arhiv, koji danas vodi.
– Planićeva kći Marija Planić Lončarić, ugledna povjesničarka umjetnosti, radila je u Institutu za povijest umjetnosti i ona je donijela taj cijeli Planićev arhiv u institut. S prof. Radovanom Ivančevićem imala je plan napraviti monografiju o Planiću. I tako je taj Planićev arhiv na pohrani i obradi u Institutu za povijest umjetnosti, ali on je i dalje u vlasništvu njegovih nasljednika, konkretno arhitekta Stjepana Lončarića, njegova unuka – objašnjava Ivana Haničar Buljan. Ivana Karačonji Rupčić redateljica je prije svega dokumentarnih sadržaja, koju javnost prepoznaje po televizijskim i radijskim dokumentarcima, poput primjerice nedavne serije "Razgovori s prijateljima" koju je, u četiri nastavka, emitirao HTV. Dvije Ivane upoznale su se radeći priču o arhitektima za emisiju "Kod nas doma", naravno kada je tema bio Planić. No, ideja o ovom dokumentarcu mnogo je starija, a rodila se na velikoj retrospektivnoj izložbi posvećenoj djelima Stjepana Planića, koju je 2003. godine radila Ivana Haničar Buljan. Na tu je izložbu, posve neočekivano, došlo mnogo ljudi kojima je Planić projektirao i gradio kuće ili su naslijedili te kuće.
– Ta je izložba pokrenula veliku nostalgiju među ljudima. Tada se otkrilo da postoji zajednica ljudi koji i dalje njeguju te Planićeve vrijednosti, koji se nalaze, druže i koji i dandanas, kad govore o Planiću, imaju suze u očima. To je taj emotivni dio ove priče koji je najvažniji za ovaj film – ističe redateljica. Obje sugovornice inzistiraju na tome da "Soba za Nenada" nije još jedan film o arhitektu Planiću, već je to priča o zajedništvu, građanskim vrijednostima, kvaliteti života koje je on razvijao svojom arhitekturom, prenosio na druge i koje je ostavio kao svoje naslijeđe. O tome svjedoči i ime filma.
Dok Ivana Haničar Buljan pokazuje neke od originalnih nacrta i projekata Stjepana Planića, objašnjava kako je na prvom nacrtu uvijek postojao i svojevrsni Planićev zapis o obitelji. Primjerice: baka (73) voli plesti, majka domaćica, tata inženjer kemije, sin (8), kći... Tako je svojedobno Planić radio na projektu kuće za četveročlanu obitelj, u Velikoj Gorici. Na nacrtima je označavao imena soba po onome za koga je namijenjena te je arhitektica Ivana Haničar Buljan prvi puta kada je posjetila tu obitelj pitala i za sina Nenada.
Nenad se nikada nije rodio
Tada je saznala da Nenad ne postoji, niti je ikad postojao, već je "soba za Nenada" u potkrovlju trebala biti soba za nenadano treće dijete koje bi se moglo dogoditi. I baš to je bio Stjepan Planić, čovjek koji je podjednako studiozno promišljao arhitekturu, ali i život i o tom segmentu njegove ličnosti govori ovaj jedinstveni film, koji još nema datum svečane premijere, ali će nakon nje biti prikazan i na HTV-u.
– O Planiću već postoje tri filma, jedan je snimljen za ovu veliku retrospektivnu izložbu 2003. i režirao ga je Danko Volarić, po scenariju Anamarije Ganza Habjan. Moja kolegica Darja Radović Mahečić i ja surađivale smo na scenariju i izabrale sugovornike za taj film. A prije toga su snimljena dva filma, 1965. i 1978., oba djelo prof. Radovana Ivančevića. Oni su jako važni jer u njima o svom radu govori sam Stjepan Planić. Zapravo je prof. Ivančević prvi valorizirao Planićev rad i počeo pisati o modernoj arhitekturi i Planiću, kao tada najvažnijem arhitektu tog modernizma.
Obje se sugovornice slažu s ocjenom da je njihov film bio svojevrsna utrka s vremenom, kako bi se zabilježila sjećanja ljudi koji su poznavali arhitekta (koji je rođen 27. prosinca 1900. i umro 26. prosinca 1980. godine), koji su bili investitori njegovih radova, ljudi s kojima se on družio i nakon što su kuće bile završene. U filmu, među ostalima, govori arhitekt Stjepan Lončarić, Planićev unuk, koji nudi zanimljiv pogled na vrijeme kada je Planić projektirao, ali i s publikom dijeli svoja sjećanja na to kako je kao dječak s djedom obilazio gradilišta i koliko je mnogo od njega naučio o načinima pristupanja ljudima i njihovim stambenim potrebama, ali i potrebama zajednice. Tu je i poznata kostimografkinja Latica Ivanišević, čiji su roditelji došli u već izgrađeni stan u Napretkovoj zgradi u Bogovićevoj 1, a koja se živo sjeća Planića te govori o tome kako je bilo odrastati u stanu koji je on projektirao, a u kojem ona i danas živi. U filmu se pojavljuje i Mirna Willer, čiji su roditelji bili Planićevi investitori, te govori o tome kako ih je arhitekt pratio tijekom života, radio na potrebnim prenamjenama prostora kako bi svi članovi rastuće obitelji imali svoje prostore. Vesna Miljanović jedna je od još živućih naručitelja, a u filmu priča kako je tekao proces od narudžbe projekta pa do izgradnje kuće, jer ona još i danas živi u toj kući te raznim anegdotama svjedoči o tome koliko je Planić utjecao na nju.
– Bilo nam je iznimno važno sačuvati sva ta sjećanja i te vrijednosti koje polako nestaju iz naših života. Planić je bio posvećen čovjeku, zajednici i prirodi i te je vrijednosti prenosio na ljude kojima je gradio kuće govori redateljica – Ivana Karačonji Rupčić, dok se arhitektica Ivana Haničar Buljan nadovezuje s anegdotama o tome kako je Planić usmjeravao svoje klijente. Tako je primjerice jedna naručiteljica uz kuću željela i terasu, ali ju je Planić uvjerio kako je mnogo ljepše ravno iz kuće zakoračiti u vrt. Zbog takvog načina rada Planić i danas slovi za jednog od najvažnijih modernih hrvatskih arhitekata 20. stoljeća, u čijem se radu jasno "čitaju" utjecaji skandinavske i japanske arhitekture.
– Planić bi se uvijek uživio u život obitelji za koju je radio, želio je napraviti kuću po njihovoj mjeri. Tako je primjerice jednoj obitelji rekao kako će sobu za njihova sina okrenuti prema ulici, tako da on, bude li noću izlazio, ne budi cijelu obitelj, a sobu za kćer prema vrtu, da ima lijep pogled. On je sa svojim investitorima bio prijatelj, ostao bi uz njih dugi niz godina, često je znao preoblikovati njihove kuće prema novim članovima obitelji, kako bi se obitelj povećavala ili je npr. u potkrovlju gradio novi stan za novu obitelj, kada bi se sin oženio – priča arhitektica Ivana Haničar Buljan te objašnjava kako je svaki svoj projekt radio do potpuno dovršene kuće, nalazio majstore, obilazio gradilište, dizajnirao namještaj... Pri tome su mu iznimno važne bile žene te obitelji, pa je tako inzistirao na malim kuhinjama, jer je tvrdio kako je to laboratorij, a ne mjesto u kojem žena mora biti zatočena. Samo je jednoj svojoj naručiteljici napravio nešto veću kuhinju, nakon što ga je ona uvjerila da mora imati dovoljno mjesta kako bi mogla razvlačiti tijesto za štrukle, jedan od svojih specijaliteta.
Bio je Planić vizionar ekološke arhitekture, uvijek je tvrdio da kuća mora biti prihvatljiva, održiva, fleksibilna... da se u gradnji moraju koristiti materijali koji nisu preskupi. Često je tako projektirao kuće, pa i vikendice, za majstore koji su gradili njegove kuće, a pri tome mu novac nikada nije bio presudan, iako je gradio i po deset kuća godišnje. No, kada bi procijenio da neka obitelj nema dovoljno novca, rekao bi – platite koliko možete.
– Kod Planića je fascinantno to što je, sudeći po svim svjedočenjima koje smo zabilježili, bio čovjek koji je jednako pristupao ljudima koji nisu imali novac, svojim radnicima i onima koji su bili njegovi najbogatiji investitori. Njemu je čovjek uvijek bio u prvom planu i on je radeći kuće zapravo utjecao na život generacija ljudi koji su u tim kućama živjeli. Možda je baš zbog toga za njega najbolje reći da je on obiteljski arhitekt – govori redateljica Ivana Karačonji Rupčić.
– Ljudi su nam rekli da se u tim kućama i danas osjećaju sigurno i da je za njih Planić napravio topli dom – nadovezuje se Ivana Haničar Buljan. Obje sugovornice ističu kako u tim kućama nema megalomanije, nepotrebnih kvadrata. Planić je gradio kuće zdrave za život. I kada je radio stambene zgrade, poput one najpoznatije u Bogovićevoj 1, njegova je ideja bila da stvori stan u kojem će se živjeti isto kao i u kući na obroncima Medvednice, pa su tako i danas njegove zgrade po središtu Zagreba prepoznatljive po tome što imaju najveće prozore.
Deca pokazuju rit, bedaki peneze
No, Planić je ponajprije bio arhitekt koji je radio obiteljske kuće. Arhiv Planić ima oko 720 projekata, realiziranih od 1925. do 1980. godine, od čega je samo u Zagrebu 200 njegovih realiziranih stambenih kuća.
– On je zagovarao taj tip stanovanja, tvrdio je da je idealno imati kuću, makar ona bila i mala. Uz to, njegova je krilatica bila: živjeti i raditi u vrtovima – naglašava Ivana Haničar Buljan te citira jednu sugovornicu iz filma koja je ponovila glasovitu Planićevu rečenicu: "Kak deca pokazuju rit, tak bedaki pokazuju peneze."
Redateljica filma kaže kako je danas teško razlučiti jesu li postulati njegova života i rada bili produkt drukčijeg vremena u kojem je živio ili je to jednostavno bio Planićev karakter. Baš zbog toga ona je ovaj film koncipirala tako da se pokaže kako za njega gradnja kuće nije bila posao, već misija, poziv, jer znalo se dogoditi da je i odbijao projekte za ljude s kojima se nije našao na istoj "valnoj dužini", s kojima se nije dobro razumio.
– Film počinje i završava susretom ljudi koji i danas žive u Planićevim kućama, a sve se to događa u jednoj prekrasnoj vikendici. I dok obilaze tu vikendicu oni prepoznaju postulate Planićeva djelovanja i svima je to zapravo bilo jako emocionalno – govori redateljica te naglašava kako su se neki od tih ljudi koji se nikada nisu susreli upoznali upravo kroz Planićevu arhitekturu te kako je taj utjecaj očit i na sljedećim generacijama, jer oni u tome prepoznaju usmenu predaju svoje obitelji, priče svojih predaka o tome kako je Planić gradio njihovu kuću. Taj je susret na neki način evocirao brojna druženja koja su se tijekom godina događala u Planićevoj kući, gdje su se prijatelji, u koje je on ubrajao i radnike i klijente, okupljali na njegov imendan, na Štefanje, i na imendan njegove supruge Katarine.
– Ovaj film pokazuje da je Planićeva uloga u zajednici bila nemjerljiva te kako njegova beskompromisnost da čovjeka stavi ispred svega nije imala cijenu. Možda je vrijeme da se vratimo tim počelima, i to ne samo u arhitekturi – zaključuje redateljica filma.