Svi mi imamo doma, ili bar znamo nekoga tko ima, kućanske aparate koji odolijevaju zubu vremena i besprijekorno rade 20, 30 i više godina, bez kvarova. O.K., nisu posljednji krik tehnologije, nemaju moderne programe, ne uključuje ih se daljinskim iz auta, ali - rade. Ovi najnoviji izumi, koji su gotovo kao svemirski brodovi, imaju jednu veliku manu - odjednom više ne rade. Točnije, istekom garancije, nova perilica rublja ili posuđa, sušilica, hladnjak samo prestanu raditi. Odbiju poslušnost.
I sad, ako niste bili lakovjerni pa ste na europsku direktivu koja proizvođačima nalaže da rade kvalitetnije i dugotrajnije proizvode puhali kao na vruću kašu, mudro ste uplatili dodatnu garanciju. Znam da ja jesam, poučena prijašnjim bolnim iskustvima. Ali, uzalud! To je tek administrativa borba za koju se treba oboružati strpljenjem, a funkcionira po dobrom starom i kod nas prilično uhodanom sistemu, plati pa se žali. Da sad ne davim svojim bolnim iskustvom sa svim kućanskim uređajima novije generacije, jedina iznimka je TV koji nekim čudom još radi, osvrnut ću se malo na tu famoznu direktivu - postojeću legislativu kojom se želi smanjiti negativan učinak određenih proizvoda, većinom bijele tehnike, na okoliš tijekom ciklusa njegova trajanja, a koja bi potrošačima trebala donijeti brojne koristi. U njoj, među ostalim, stoji da proizvođači trebaju imati rezervne dijelove uređaja na raspolaganju u razdoblju od minimalno sedam do maksimalno deset godina, kao i da potrošačima omoguće točnu informaciju o tome kako da održavaju i popravljaju svoje uređaje. Tako kaže slovo zakona, praksa ide u smjeru popularne uzrečice "žali se upravi vodovoda". Plus, servis, kad ga konačno dobijete - nema rezervne dijelove, ne zna može li ih se naručiti, a ako nekim čudom i može - čeka se beskonačno. Doslovno igraju na iscrpljivanje.
Činjenica je da je industrija bijele tehnike jedan od najvećih zagađivača okoliša. Kao što je i činjenica da se svi busaju u prsa junačka govoreći kako su im održivost i smanjenje otpada prioriteti. Slobodno im pokažite srednji prst jer od svih nas rade ovce. Kako je moguće da hladnjak koji imam u šupi, kupljen još u bivšoj državi, radi besprijekorno, a svi novi kućanski aparati "kihnu" dva dana nakon isteka garancije? Zaista nisam od onih koji vjeruju u teorije zavjere, ali više me nitko ne može uvjeriti da to nije namjerno. Danas su ti uređaji (pre)potrošna roba. Popravci, ako ih je uopće moguće izvesti jer obično rikne vitalni dio uređaja, koštaju više nego nov proizvod i jasno je da većina, ne želeći se boriti s vjetrenjačama, pristaje na taj scenarij. Jedan uređaj na otpad, drugi u dom. I, zaista, to je prirodni ciklus, ali ne svake dvije godine. Ne dok još otplaćujem perilicu/sušilicu/hladnjak, a moram po novu jer ova, koju sam do jučer također smatrala novom, ne radi. Često slušamo da je kupac uvijek u pravu. Naravno da nije, ali ovdje kupac i kad je sto posto u pravu nema prava. Voljela bih sad poentirati jednostavnim, prosvjetljujućim rješenjem, ali, nažalost, nema ga. Znamo da nas obmanjuju, ali nemamo izbora, svejedno im vjerujemo i kupujemo proizvode kojima je garancija zapravo ujedno i rok trajanja. Jer koja je druga solucija? Ručno pranje posuđa i rifljanje rublja u potoku?!